Istraživači sa Univerziteta u Voriku analizirali su snimke smijeha orangutana, gorila, bonoboa, šimpanzi i ljudi. Kroz 140 sekvenci smijeha pronašli su isti obrazac: ravnomjerno raspoređene ritmičke intervale između zvukova. Ova osnovna ritmička struktura bila je prisutna kod zajedničkog pretka pre 15 miliona godina i ostala je izuzetno očuvana.
Dok je osnovni ritam ostao konstantan, ljudski smijeh je postao brži, raznolikiji i podložan svjesnoj kontroli. Ljudi jedini mogu kontrolisati smijeh u zavisnosti od situacije, poput učtivog smijeha na sastanku ili zaraznog smijeha u grupi. Ova sofisticirana vokalna kontrola smatra se ključnim gradivnim blokom za razvoj govora.